Mustafa Nadarević, glumac - Zbog dece sam rešio da uspem

Pred razgovor za "Blic" trebalo je da nađem neke stare fotografije. Dok sam to radio počele su navirati uspomene. I dok sam gledao neke svoje fotografije, osjetio sam na njima kao neku vlagu, kao da su neke kapi padale na njih. Siguran sam da su to bile suze moje majke, ili radosnice, ili od tuge zbog nekog našeg rastanka, počinje ispovest za "Blic nedelje" Mustafa Nadarević, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih hrvatskih i jugoslovenskih glumaca, dobitnik brojnih nagrada i priznanja.

Među slikama sam našao i jednu zanimljivu s Radom Šerbedžijom: "Mladi Rade i mladi Mujo!" Sjećam se da smo tu sliku poklonili mojoj baki u Rijeci, kada sam Radu vodio iz Dubrovnika na premijeru nekog filma u Puli. Inače, Rade i ja smo prijatelji još iz studentskih dana, u mladosti smo proveli mnogo toga zajedno, čak smo jedno vrijeme i stanovali zajedno u iznajmljenom stanu.

Roditelji

Moj otac Mehmed i majka Asija upoznali su se i zavoljeli u Banjaluci. Njihovi roditelji nisu bili za vjenčanje, no kako je ljubav jedina bolest od koje ne želimo ozdraviti, volja roditelja nije ih mogla pokolebati. Zakazali su svadbu na koju moj otac nije došao. Naime, njemu se uoči svadbe učinilo da je majka na korzu pogledala nekog drugog, a kako je bio jako ljubomoran, te se noći prvi i posljednji put u životu napio, prvi i posljednji put zapalio cigaretu i nije otišao na vjenčanje. Bio je to veliki skandal. Međutim, kako je bolest (ljubav) kod oboje bila vrlo intenzivna, a i ja bio na putu, morali su se ponovo naći i vjenčati. Budući da je otac bio siromašni domobranski narednik, slutim da majku prije vjenčanja nije imao gdje dovesti i da su me začeli na nekoj klupici u parku.

Rođenje

U knjigama je zapisano da sam se rodio u Banjaluci 30. aprila 1943. godine, iako sam se u stvari rodio 2. maja kada je taj grad bombardiran. Majka je bila iz Bosanskog Novog, iz bogate porodice Memića, koji su u vrijeme velike recesije bankrotirali, a ubrzo je, 1941. godine, više od stresa nego od gripe, umro i njezin otac Mustafa. Ona je zbog neimaštine sa svojom sestrom i bratom morala otići kod svog strica i strine u Banjaluku. Taj mamin stric i strina kasnije će odigrati veliku ulogu u mom životu. Oni će postati moji baka i dida. Samo sam ih tako zvao. Baku Anicu, koja je bila iz Starog Petrovog Sela i u koju se dida zaljubio u Zagrebu čim je prvi put ugledao, mamina familija nije voljela, jer je u ono vrijeme bilo svetogrđe da se musliman oženi katolikinjom ili katolik muslimankom. Baku je volio samo mamin otac Mustafa, a ona je zaslužna što sam po njemu dobio ime.

Smrt oca i ujaka

Tata je umro 1946. godine od galopirajuće tuberkuloze. Imao je samo 28 godina i ja ga se zapravo ne sjećam. Majka je tada imala tek 22 godine i nikada se kasnije nije udavala. Vjerojatno zbog mene. A od mene, sina jedinca, nije bogzna što dobila. Gotovo je cijeli život proživjela bez mene. Poslije očeve smrti nije mogla dobiti posao jer je porodica u ratu bila na krivoj strani, pa sam otišao da živim kod bake i dide u Zagrebu, a ona je ostala u Bosanskom Novom. Imala je još jednu tragediju – njezin sedamnaestogodišnji brat (moj ujak) s jednim dečkom iz komšiluka otišao je 1943. godine (kada je svako znao da je Hitler izgubio rat) u njemačku vojsku, odakle se nikada nije vratio. Taj sam podatak iz pedigrea, da sam htio, mogao dobro iskoristiti za vrijeme Tuđmanove vladavine, ali nisam. Nisam, jer sam po opredjeljenju antifašist.

Detinjstvo

Osam godina sam živio sa didom i bakom u Zagrebu. Stanovali su na Zrinjevcu, na Štrosmajerovom trgu. Rado se sjećam tih godina. Odlazili smo na Trg (bana Jelačića) i na njemu gledali crtiće i filmske novosti. Tada još nije bilo televizije. U prvom sam razredu imao glumački debi. Na nekoj sam priredbi glumio Crvenkapicu. Imao sam visok glasić, više za djevojčicu, a baka mi je puštala malo dužu kosu, pa me učiteljica, koja me inače voljela, izabrala da igram tu ulogu. Sjećam se da mi je na uši nataknula crvene trešnje.

"Zagrebačka beba"

Kada sam završio prvi razred mama je dobila posao pa sam se vratio u Bosanski Novi. Bilo mi je teško. Tamo su djeca živjela dosta siromašno, hodala gola i bosa, a meni je baka u Zagrebu kupovala soknice, sandalice, kratke i duge hlačice… Djeca, naravno, to nisu mogla podnositi (nisam ni ja), zvali su me "zagrebačka beba" i "Mujica-gujica", a zbog mog kajkavskog govora (nakon osam godina provedenih u Zagrebu) samo što me nisu tukli. U Bosanskom Novom ostao sam sedam godina i uspio završiti osnovnu školu. U međuvremenu je moj dida iz zdravstvenih razloga (infarkta) morao preseliti iz Zagreba na more, u Rijeku.

Rijeka

I ja sam otišao kod dide i bake u Rijeku da nastavim školovanje. Baka Anica me jako voljela i čitavi život bdjela nada mnom. Onima koji bi se sa njom našli u autobusu ili u vlaku vadila bi iz torbe onu zelenu knjižicu od socijalnog i iz nje moje fotografije. Samo je o meni pričala. Ona je kriva i što sam postao glumac, povezala me s amaterskim kazalištem "Viktor Car Emin". Stalno je zbog mene bila u školi jer sam često izostajao sa nastave. U aprilu bi još kako-tako bio u školi, ali u maju i junu, kada bi zagrijalo sunce i počelo kupanje, uglavnom ne. Uživao sam u kupanju i sunčanju. Ja sam u stvari prvi put bio na moru a da to nije bila školska ekskurzija, koju smo zvali "krumpirova zlatica" zato što tada svi navale na kupanje, pa se ne može ni u more ni iz mora.

Bez ambicije

Na Kazališnoj akademiji u Zagrebu imao sam divne profesore, ali nikada nisam bio među najboljim studentima. Učio sam i radio kampanjski. Dobijao sam komplimente i od starijih kolega, ali nisam dovoljno radio. Ludi je Mujo mislio da je dovoljan talent. Desetak me godina pratila priča da sam talentiran, ali lijenčina. Tek sam nakon tridesete godine života počeo ozbiljno raditi.

Nađa

Do tog je preokreta došlo nakon dolaska na svijet moje najstarije kćerke Nađe. Njezina majka Jasna bila je (i ostala) vrlo ambiciozna i vrijedna žena, završila je anglistiku, magistrirala i doktorirala u Engleskoj, kasnije u Americi. U jednom mi je trenutku rekla da razmislim o tome da će našu Nađu druga djeca jednog dana pitati – a koji je glumac tvoj tata. I moja se mladalačka ludost, šašavost počela gubiti, postao sam mnogo ambiciozniji. Nađa i ja smo se jako voljeli i volimo se. S njezinom sam se majkom rastao kada je ona imala osam godina. Obje danas žive u Americi. Nađa je završila povijest i povijest umjetnosti i sada priprema doktorat. Ambiciozna je kao mama, s kojom sam inače ostao u dobrim odnosima.

Nana i Aša

Iz drugog braka, sa Snješkom, imam kćerku Nanu i sina Ašu. Pošto je Nađa moju mamu, a svoju baku zvala nana, moja je druga kćerka dobila to ime. A pomalo neobično ime Aša dao sam sinu po jednom svom prijatelju iz Bosanskog Novog, jako plemenitom dječaku. Kada sam nekako došao do njegovog telefona i javio mu da sam sinu dao njegovo ime, nasmijao se i veselo mi uzvratio da me pozdravlja Plamenko, da je to njegovo pravo ime, a Aša nadimak! Nana i Aša žive u Zagrebu, u vrlo smo dobrim odnosima.

Režiser ili glumac

Režijom sam se počeo baviti 1992. godine, da bih iz tadašnjeg ratnog ludila pobjegao u neku oazu. Režirao sam nekoliko predstava, no moram reći da ne znam što je gore: izabrati ili biti izabran. Glumac je stalno taj koji čeka da bude izabran, a režiser taj koji bira. A ni jedno ni drugo nije lako. Dok me biraju, osjećam se prilično poniženo, a dok biram nesretno, jer nikada ne mogu izabrati sve glumce koje želim.

Budućnost, a ne prošlost

Stalno pokušavam da ne mislim na prošlost, već na budućnost, što znači da kod sebe želim razviti ogromnu količinu optimizma – za naprijed. Može zvučati čudno, ali ja stvarno mislim da je preda mnom veća budućnost nego kada sam imao 25 ili 30 godina. Glumac radi dok živi. A imam osjećaj da nisam mnogo toga napravio i da moram napraviti. Dosta sam uloga odbio na televiziji i filmu jer mi je teatar uvijek bio prvi i najvažniji, iako glumci koji rade s televizijom imaju veću popularnost i zarade.

(sa bakom Anicom)

Izetove zgode i nezgode

Teško mi je dok se pripremam za snimanje serije "Lud, zbunjen, normalan", no kada se pripremim i spreman dođem na snimanje, osjećam se odlično. Imam svoju mjeru glume, zadovoljan sam i opušten. Drago mi je da je serija rado gledana i popularna i u Bosni i u Srbiji i u Hrvatskoj. A kada mi je Čedo Petrović ponudio da u njegovoj TV seriji "Neki čudni ljudi" igram ulogu njegovog oca, velikog čovjeka i glumca Čkalje, koga je narod obožavao, shvatio sam to kao veliki kompliment.

Umjetnost življenja i glume

Umjetnost življenja i glume negdje su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja, jer na sceni možeš umirati mnogo puta, a ostati živ. Glumeći se možeš igrati, možeš raditi ono što inače u životu ne možeš. Mogućnost da na sceni budeš neko drugo biće, u stvari je nešto što je na granici normalnosti, neka vrsta šizofrenije.

Uspomene

Moji sadašnji susreti sa ljudima sa prostora bivše Jugoslavije izgledaju jednako kao i prije rata. Nisam nikada, ni u ratnim ludostima ni kasnije, imao problema, nigdje i ni sa kim. U svim mi je gradovima bilo lijepo kada sam dolazio ranije, kao što mi je lijepo i sada. Vidim da me se ljudi sjećaju, vole i poštuju i sretan sam zbog toga. Jedini grad u koji sam došao sa sramom bilo je Sarajevo. Tamo su ljudi toliko propatili, a ja im nisam mogao pomoći.

Slavica

Već petnaestak godina imam svoju Slavicu, vrlo nadareno, hrabro i drago biće, s kojom se divno slažem i nadam se da će tako ostati do kraja. Živimo na relaciji između njezine Ljubljane i mog Zagreba i sve funkcionira super.

Ne znam mrziti

Mislim da čovjek u sebi mora razvijati što veći prag tolerancije i razumijevanja. Za sebe znam da nikoga ne mrzim i da ne mogu mrziti. Može mi biti žao što je netko nešto učinio, ali mi se stalno nameće riječ – oprosti, oprosti! Ne formalno, nego stvarno, ono i u sebi. I mogu reći da sada živim najljepši dio svog života. Izlazim iz kuće sa stalno nasmijanim licem, na svijet gledam kroz osmijeh. Ja više ne mogu ući u neki konflikt, ni sa kim.

(Preuzeto iz "Blica" 28. decembra 2008. godine)