Fabrika mleka Zora u Beranama služi samo kao distributivni centar

Svojevremeno građena međunarodnom donacijom od deset miliona eura, fabrika mlijeka Zora u Beranama danas služi samo kao distributivni centar, a pod tim brendom se tek povremeno pojavi neki proizvod rađen u Danilovgradu ili Leskovcu.

Tako se na rafovima trgovina moglo vidjeti dugotrajno mlijeko "Zora", a nedavno i jogurt u plastičnoj ambalaži iz ova dva grada u Crnoj Gori i Srbiji. Pa, ipak, priča o nesuđenoj jedinoj fabrici dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori i uzaludno potrošenoj milionskoj donaciji, nezasluženo pada u zaborav.

Kada su u julu 2004. godine nezavisni mediji iz insajderskih izvora iz fabrike izvijestili da je beranska mljekara "Zora" prosula tokom tog mjeseca pedeset hiljada litara mlijeka u kanalizaciju, dočekani su na nož.

Direktor fabrike, strani državljanin Tom Hodž, oglasio se iste večeri i rekao da ne razumije sve te netačne informacije.

On je prethodno iz prostorija fabrike izbacio novinare koji su mu postavljali neugodna pitanja. Mlijeko je prosuto zbog kvara na mašinama tek instalirane opreme i nemogućnosti da bude prerađeno.

To je učinjeno u tajnosti, ali su insajderi novinarima dostavili otpisne liste iz kojih se jasno moglo vidjeti koliko je, i vrlo precizno kojeg dana, mlijeka otpisano, odnosno prosuto. Isti izvori su ispričali da ne samo da se prosipalo mlijeko i pravila velika materijalna šteta, već se redovno prosipala neprerađena pavlaka.

Neprerađenu pavlaku, odnosno višak mlječne masti, zbog nedostatka odgovarujeće opreme, davali smo radnicima da hrane svinje. Jer čim se ne pasterizuje na 95 stepeni, za 24 sata se pokvari.

- Ali, ako je previše pokvarena, jednostavno se izručuje u kontejner - svjedočio je tada jedan od izvora.

Mljekara Zora napravljena je dvije godine ranije u okviru projekta Mednem – razvoj mljekrstva na sjeveroistoku Crne Gora, a luksemburgška vlada je za taj poduhvat Crnoj Gori donirala preko deset miliona eura.

Oglas za posao u ovoj fabrici objavljen je tokom jedne od predizbornih kampanja, na kojima je DPS ubjedljivo pobjeđivao, a javilo se oko hiljadu zainteresovanih. Koliko od njih je dobilo obećanje nije poznato, ali je na kraju zapošljeno najprije šezdeset, da bi poslije svega dva mjeseca taj broj bio prepolovljen.

Fabrika je projektovana za dnevni kapacitet od pedeset hiljada litara, ali proizvodnja u njoj, dok je radila, nikada nije premašila deset hiljada u najboljim danima za ovu kompaniju. Kada je samo godinu-dvije nakon izgradnje fabrike, inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja, upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, našao se na udaru tadašnjeg poslovodstva.

Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.

- Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek - kazao je Miljković.

Prema njegovim riječima velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.

- Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim kombi blokom. Uglavnom svi koriste mašine marke tetra-pak za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije - rekao je ovaj inženjer.

Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika.

On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i najprije je napustio fabriku, da bi se nedugo potom odselio iz Berana i Crne Gore.

Da li je ovaj prvi zviždač primao i prijetnje, nikada se neće saznati, jer se više nikada nije pojavio u javnosti. Da je ovaj čovjek bio u pravu, ali da je očigledno progovorio prije vremena, javnosti je postalo jasno tek kasnije, kada je fabrika definitivno zatvorena, a njen direktor, Škotlandjanin Tom Hodž, osuđen na godinu zatvora.

Neko vrijeme je bio u bjekstvu, da bi na kraju po potjernici Interpola bio uhapšen na jednom inostranom aerodromu i predat Crnoj Gori na izdržavanje kazne.Nevolja je što je Hodž osuđen za pronevjeru svega dvadesetak hiljada eura i ništa preko toga, mada je bilo jasno da su razmjere štete mnogo veće, odnosno da je propao višemilionski međunarodni projekat.

Ko je sve uhvatio dio kolača od te donacije, do danas nije otkriveno.Iz mljekare Lazine, koja je 2012. godine od Vlade Crne Gore za svega dvjesta pedeset hiljada eura kupila 99,05 odsto akcija "Zore", zvanično je saopšteno da je oprema za dugotrajno mlijeko u ovoj fabrici neupotrebljiva i da može da se proda samo u staro gvoždje, odnosno nekom otpadu.

Međunarodni donatori nikada nisu inistirali na tome da se sprovede temeljna istraga i da se utvrdi ko je odlučivao o tome kod koga, gdje i koju opremu kupiti za mljekaru u Beranama.

Prije promjene vlasti 30. avgusta nikada to nisu zatražili ni primaoci donacije, Vlada Crne Gore, na čijem čelu je tada bio Filip Vujanović. Ministar poljoprivrede bio je Milutin Simović, predsjednik države Milo Đukanović.

Ne postoji više ni jedan razlog da se ovaj veliki i višemilionski posao ne stavi pod lupu i ne istjera na čistac ko je "dao nemjerljiv doprinos" propasti milionski vrijednog posla.

Lanac odgovornih je sigurno dugačak, ali se zna ko je u vrhu države i Demokratske partije socijalsita donosio odluke o tome. Na gubitku su i Berane i Crna Gora, i zbog toga, ako ni zbog čega drugog, ovaj posao bi morao biti izveden na čistac. Vrijeme je za svođenje računa.

Fabrika mlijeka Zor

Tom Hodž

Dragan Miljković

distributivni centar

otkup mlijeka

prerada mlijeka

razvoj mljekrstva