Banjalučki psihijatar poručuje poslodavcima: Vremena se menjaju, ne možete trenirati strogoću

Umorni ste, bezvoljni, a na posao idete kao po kazni? Dovoljno da vam se upali alarm i da potražite rješenje prije nego potpuno "sagorite". Ako bi to bio savjet za zaposlene, za poslodavce bi bio nešto drugačiji – treniranje strogoće ne donosi efikasnost u radu, a vremena se mijenjaju i nema potrebe da neko trpi loše uslove i dođe u situaciju da postane "neupotrebljiv", poručuje za BL portal banjalučki psihijatar Aleksandar Pejić.

Za početak podsjeća da je kvalitetne radnike sve teže naći i da loš tretman zaposlenih poslodavcu može donijeti samo polukvalifikovan kadar.

- Često se zaboravlja da poslodavac i radnici treba da budu na istoj strani, jer imaju zajednički cilj, a samim tim treba obezbjediti bolju atmosferu u kolektivu, ugodniji rad, pa će dobiti i veće poslovne rezultate. To je ono što savjetujem svim poslodavcima i radnicima u Banjaluci, a i šire - napominje Pejić i dodaje da poslodavac lako može uočiti da mu je radnik došao u fazu sagorijevanja na poslu.

Takvi radnici su napeti, odsutni, sitnice im smetaju dok rade i pokušavaju da se fokusiraju, stežu ih rokovi. Tako se javlja implusivnost u odnosu sa kolegama, što je jasan znak da je čovjek preopterećen poslom.

U takvim situacijama, zaposleni se može naći u stanju beznađa – pita se kad će ovo da se završi, gleda na sat da vidi koliko je ostalo do kraja radnog vremena, a počinje i eskiviranje posla, iako to za njega nije bilo karakteristično.

- Pravedan i dobar poslodavac zna karakter svojih radnika i šta od njih može očekivati, pa samim tim može i procijeniti da nekad pojava "eskiviranja posla" nije namjerna. Onaj ko i inače "zabušava", to je radio i ranije, ali se treba zabrinuti kad se to desi kod radnika koji je zaista davao sve od sebe na poslu - ističe za BL portal psihijatar Pejić.

U zemljama koje su manje razvijene to je više izraženo, posebno kako stižu novi tehnološki procesi koji zahtijevaju veći angažman zaposlenih. Ukoliko se poslodavac u svemu tome ne snađe, dobijamo rezulatat da radnici mnogo više rade, pa i van svojih mogućnosti.

Zato Pejić savjetuje da bi, poput već ustaljenih preventivnih i sistematskih pregleda, u firme trebalo dovoditi i psihologe, kako bi objasnili sve te procese i spriječili pojavu sindroma sagorijevanja. Napominje da se to ne dešava samo radnicima, već i samim poslodavcima.

- Pacijenti dolaze, žale se na posao, što je na neki način povezano sa tempom života, ali i nedostatkom radne snage. Nedostatak kvalifikovanih radnika je djelimično cijena toga, pa imamo situaciju da, ako vas ima pet na poslu, neka Ana "vuče", pa poslodavac primijeti da se u ostale zaposlene ne može pouzdati dovoljno i onda ona dobija sve više i više obaveza. To je mač sa dvije oštrice, jer se osoba previše optereti, iako to može biti iz dobre namjere - upozorava Pejić.

Napominje da svi radnici imaju pravo na bolovanje zbog sagorijevanja na poslu, ali to ne koriste često, osim kad vide da je baš neophodno.

Kada dođe do toga, osoba mora da odmori ili da promijeni radno mjesto. Treba reći, naglašava Pejić, da ponekad nije ni do poslodavca, već je posao previše dinamičan i dovodi do sagorijevanja, pa je potrebno naći nešto jednostavnije. Dodaje da ima osoba koje same sebi stvaraju pritisak i proizvode stres, jer su prevelikii perfekcionisti.

Sa druge strane, Pejić napominje da je sagorijevanje na poslu često usko povezano i sa mobingom.

- Ukoliko poslodavac izlaže i sebe prekomjernom radu kao i radnika, onda ne možemo reći da je to mobing. Međutim, imate poslodavce koji zadaju nerazumne rokove, a opterećuju neke radnike "sindromom praznog stola", tvrdeći da oni ništa ne rade i to jeste vrsta mobinga. Na taj način poslodavac šalje signal da samo čeka da radnik da otkaz. Takođe, ako poslodavac daje radniku posao za koji zna da ga ne može obaviti, i to je vrsta mobinga - objašnjava Pejić i dodaje da se mobing može prepoznati kao psihičko, fizičko i seksualno uznemiravanje.

Napominje da do sagorijevanja na radu i mobinga može doći na bilo kojem radnom mjestu, ali i da oni koji dođu u takvu situaciju i naruše psihičko zdravlje, obično pređu dug put do javljanja psihijatru.

- Osobe osjećaju tjelesne simptome, odlaze kod raznih doktora jer zbog stigme izbjegavaju posjetiti doktore za dušu. Naravno, kolege iz porodične medicine trebale bi pacijentu ukazati na to, jer oni takve situacije mogu procijeniti - naglašava psihijatar Pejić i dodaje da takvih pacijenata ima najviše.

Zato, kad primijetite simptome prevelikog umora i potencijalnog sagorijevanja, uzmite odmor, savjetuje Pejić. Ukoliko se simptomi i nakon odmora nastave, potrebno ja da se krene na psihoterapije. Ujedno napominje da nema potrebe ni za strahom od lijekova i onom "čuvenom" rečenicom – "strahujemo da ćemo se navući".

- Takođe, bitno je i na lijep način poslodavcu saopštiti da ste umorni, kao i da toliku količinu zadataka ne možete sami iznijeti. Dobar poslodavac će razumjeti i pronaći način kako da svi budu zadovoljni. Naravno, u svemu tome bitna je i podrška porodice, bar u tom trenutku da osobu koja je sagorjela dodatno ne stresira - napominje on i upozorava da dugotrajan stres dovodi do mentalnih oboljenja, kao što su anksioznost i depresija.

Psihijatar Pejić poručuje da nijedan problem nije nerješiv, samo pomoć treba potražiti i naglas izgovoriti svoju muku.