Da li su privatni vrtići bolji od državnih?

U Beogradu postoji više od 300 privatnih vrtića. Neki uspešno posluju godinama, dok je veći broj otvoren u skorije vreme, odnosno u periodu od kada je uvedena mogućnost upisa deteta u privatni vrtić uz korišćenje subvencija grada, što je omogućilo da se njihova cena izjednači sa cenom državnog vrtića.

Kada birate vrtić i imate dilemu da li je bolji državni ili privatni, trebalo bi da sagledate nekoliko faktora i u skladu sa tim donesete odluku. Razlike između privatnih i državnih vrtića odnose se na broj dece u grupi, cenu, radno vreme, program rada i prostor.

Što se tiče broja dece u grupama u privatnim vrtićima, on je znatno manji nego u državnim. Psiholozi i pedagozi kažu da je za pravilnu negu i rad sa decom uzrasta do 4 godine optimalan broj u grupi osmoro, dok je za decu stariju od 4 godine optimalna grupa koja broji dvanaestoro dece. Privatne predškolske ustanove imaju uslova da se pridržavaju ovog pravila, dok smo svedoci da u državnim vrtićima to nije slučaj. Nedostatak slobodnih mesta za decu u državnim vrtićima rezultirao je time da su grupe godinama bile znatno veće od optimuma, a broj vaspitača takođe je varirao u odnosu na mogućnosti ustanova. Međutim, u državnim vrtićima poštuje se pravilo da u grupama sa više od 20 dece ima tri vaspitača (tj. vaspitača medicinskih sestara) u jaslenim grupama i po dva vaspitača u ostalim starijim grupama.

Koje su prednosti manjih grupa kakve imamo u privatnim vrtićima? Pre svega, manja grupa omogućava veću posvećenost potrebama svakog deteta. Prilikom svakodnevnih zajedničkih aktivnosti svako dete ima veće i aktivnije učešće kada je grupa manja, bilo da su u pitanju razne edukativne igre, kvizovi, sportske aktivnosti, muzika, ples... Nasuprot tome, u velikim grupama manje vremena ostaje za svako pojedinačno dete da se istakne u nekoj igri. U takvim situacijama često primat preuzimaju deca koja su po prirodi prodornija, dok stidljivija i povučenija deca češće ostaju po strani. Ukoliko vaspitač vodi računa da svakom detetu u zajedničkoj igri bude posvećeno podjednako vreme, kada je puno dece u grupi vreme namenjeno svakom detetu je znatno kraće. Svi ovi faktori mogu uticati na kvalitet učenja i stečenog znanja.

Još jedna praktična strana u kojoj se reflektuje prednost manjeg broja dece u grupi je manja verovatnoća razbolevanja dece u poređenju sa velikim grupama. U privatnim vrtićima vodi se računa i da svaka grupa ima svoj prostor koji je adekvatne veličine. S druge strane, postoje svedočenja da su u nekim državnim vrtićima grupe "pretrpane" i smeštene u prostoru koji bi bio adekvatniji za manji broj dece.

U privatnim vrtićima često ćemo čuti da program rada podrazumeva individualni pristup svakom detetu. Upravo male vrtićke grupe omogućavaju ovakav način rada sa decom. U svakom slučaju, više vremena je posvećeno svakom detetu, bilo da je reč o vremenu u kom se zadovoljavaju njegove potrebe kao što je ishrana ili nega, ili kad je reč o vremenu koje je namenjeno učenju kroz igru ili zabavi.

Cena vrtića

Drugi činilac u kome se ogleda razlika je cena vrtića. Cena državnog vrtića je niža u odnosu na cenu privatnog, ali to nužno nije tako. Privatne predškolske ustanove koje su u sistemu subvencija nude roditeljima mogućnost da plaćaju istu cenu kao u državnom vrtiću. Ekonomska cena boravka deteta u predškolskoj ustanovi u Beogradu iznosi 27.952 dinara mesečno. Refundacija varira u odnosu na to da li je dete išlo u vrtić ili je odsustvovalo. Kada dete odsustvuje iznos refundacije iznosi 40% od ekonomske cene vrtića, a kada ide u vrtić iznos refundacije je 80% od cene. To bi značilo da je maksimalni iznos refundacije 22.361,6 dinara, a minimalan iznos 11.180 dinara. Neki privatni vrtići su izjednačili svoju cenu sa državnim vrtićima, a neke cene privatnih vrtića su više od ove ekonomske cene. Kolika god da je cena privatnog vrtića, maksimalan iznos refundacije je gore navedena cifra, dok ostatak plaćaju roditelji.

Ovu zbrku sa brojevima najbolje je razjasniti u samom privatnom vrtiću, gde će roditeljima biti detaljno objašnjeno kolika je tačno cena vrtića i koliko na nju utiče da li je dete išlo redovno u vrtić ili ne. Neki privatni vrtići su ovo maksimalno pojednostavili, tako što su "na svoju štetu" istakli jednu fiksnu cenu koja je jednaka kao ekonomska cena državnog vrtića, dok im grad refundira iznos u odnosu na broj dolazaka deteta u vrtić.

Kada kažemo da je privatni vrtić skuplji od državnog, to u stvari ne mora da bude tako. To je zato što su mnoge aktivnosti u privatnim vrtićima uračunate u redovan program i uračunate u cenu, a to su na primer: časovi stranih jezika (engleski i neki drugi jezik), sportovi, časovi plesa, baleta... Ove aktivnosti dodatno se naplaćuju u državnim vrtićima.

Roditelji koji nemaju finansijske mogućnosti da im deca pohađaju ove dodatne aktivnosti u državnom vrtiću, nalazili su se u nezavidnom položaju, zato što se dete koje ne ide na engleski ili karate oseća izopšteno, i nije mu jasno zašto ono mora da ostane u sobi dok njegovi drugari idu na ove aktivnosti. Tako da, iako su ove aktivnosti bile fakultativne, na neki način nametnute su roditeljima. Ova situacija je rešena pre više godina, tako što je uvedeno pravilo da se dodatne aktivnosti ne smeju odvijati u radno vreme vrtića, nego van radnog vremena. Ovo je predstavljalo dodatno opterećenje roditeljima koji su stoga morali da dovode decu ponovo u vrtić najčešće predveče ili u ranim večernjim časovima. Na taj način im je oduzet i deo vremena koji posle posla provode sa svojim detetom. U privatnim vrtićima najčešće su sve ove aktivnosti uključene u cenu i obavljaju se u skladu sa nedeljnim rasporedom i, naravno, u toku radnog vremena vrtića. Kompletan spisak privatnih vrtića po opštinama i delovima grada možete naći na https://www.mirandre.com.

Radno vreme u državnim vrtićima je od 6 ujutru do 17 h. Decu je obavezno dovesti do 8 h ujutru. Oko 16 h deca se premeštaju u dežurnu sobu, gde sa drugovima iz drugih grupa zajedno čekaju roditelje. U privatnim vrtićima radno vreme je fleksibilnije i prilagođeno je radnom vremenu roditelja. Roditelji nisu u obavezi da dete dovedu do 8 ujutru, i ukoliko rade od 9, mogu dovesti dete i kasnije. Mnogi privatni vrtići rade i vikendom, dok je radnim danima radno vreme od 7-18 h u najvećem broju privatnih vrtića.

Prostor

Kada je reč o prostoru u kom su smeštene državne, kao i privatne predškolske ustanove, razlike su manje ili više očigledne. Veliki broj državnih vrtića izgrađen je pre više decenija, a mnogi od njih nisu godinama, ili čak i decenijama renovirani, pošto za to nije bilo dovoljno sredstava. S druge strane, državni vrtići su obično veoma prostrani i najčešće imaju velika dvorišta i prateće zelene površine. Zbog velike konkurencije i želje da se istaknu, vlasnici privatnih vrtića puno novca ulažu u opremanje prostora vrtića, stoga će vas najverovatnije veliki broj njih zadiviti modernim i dopadljivim dizajnom i besprekornom opremljenošću. Čak i kad su dvorišta i zelene površine manje u privatnim vrtićima, one su smisleno opremljene, tako da ih deca koriste za organizovane aktivnosti i boravak na svežem vazduhu. Privatni vrtići su najčešće bolje opremljeni didaktičkim materijalima i sredstvima, kao i novim, modernijim igračkama, u odnosu na državne vrtiće. Što se higijene i brige o zdravlju tiče, i privatni i državni vrtići moraju zadovoljavati stroge standarde, tako da u ovom aspektu ne bi trebalo da ima razlika.

Program rada i stručni kadar

Kada je reč o suštini rada sa decom – to je upravo ko su osobe koje neposredno svakodnevno sprovode program rada i brinu o svim dečijim potrebama. Svedoci smo da se povremeno javljaju pritužbe na rad osoblja u državnim predškolskim ustanovama, ali isto tako, svedoci smo i da postoji veliki broj vaspitača i sestara koji s puno ljubavi, predanosti i zalaganja rade svoj posao u državnim ustanovama. To je visokostručan kadar koji poseduje sve neophodne kvalifikacije za rad sa decom predškolskog uzrasta.

U privatnim vrtićima najčešće rade vaspitači koji imaju manje ili više godina iskustva, a naučili su posao upravo u nekoj državnoj ustanovi. Nemojmo zaboraviti da su privatni vrtići ustvari privatne firme koje danas imaju žestoku i brojnu konkurenciju. U cilju opstanka, selekcija kadra u njima veoma je stroga i samo najbolji prolaze i ostaju. Gledano iz istog ugla, unutrašnja kontrola rada je konstantna, a greške se ne tolerišu. Rezultat ovoga je kvalitet usluge koju pružaju privatne predškolske ustanove. Program rada je fleksibilniji u privatnim vrtićima i prati najnovije svetske trendove iz oblasti. Kako bi privukli roditelje i animirali ih da upišu svoju decu u privatni vrtić, osnivači i direktori konstantno istražuju načine kako da poboljšaju rad svoje ustanove, i šta je to čime bi mogli da unaprede svoj program. Odnos sa roditeljima, komunikacija i interakcija su najčešće na mnogo višem nivou u privatnim u odnosu na državne vrtiće.

Naravno, svako pravilo ima svoje izuzetke, tako da bi bilo nezahvalno davati generalni zaključak. Svakako da više poena nose privatne predškolske ustanove prema svemu navedenom. Međutim, ne smemo zaboraviti da i u državnim vrtićima postoje veoma svetli primeri utemeljeni pre svega na zalaganju zaposlenih.