Mali restoranski trikovi za vinoljupce

Igre oko cijene. Odnos kvaliteta i cijene u globalu prodaje 99% vina na svjetskom tržištu. Ni boja, ni sorta, ni stil, ni miris ni ukus ni tanini ni kiseline nisu to što određuje ko će, kad i gde kupiti vino. Već samo ta fina klackalica odnosa cijene i kvaliteta. Tako je i u restoranskom mikrokosmosu gdje odvajkada vladaju određene premise tipa "ne naručuj najjeftinije vino sa liste" jer je ono vjerovatno na tom mjestu kako bi ga se restoran riješio što prije. Neki vispreniji stručnjaci kombinuju psihologiju u ovoj priči pa tvrde da je najgore vino zapravo ono drugo najjeftinije i da mu je namjerno namijenjeno to mjesto jer "iskusni" gost nikada neće naručiti najjeftinije.

Ali u vinskom biznisu je u igri toliko mnogo nepoznatih da garancije jednostavno ne postoje. Šta ako najjeftinije vino proizvodi vlasnik restorana u većim količinima nego što može sam da popije pa cijenom čašćava redovne goste koji poznaju i vole to vino? Šta ako je vinar umjesto u marketing uložio u odlična vina koja u nekom periodu poklanja restoranu u zamjenu za mjesto na vinskoj karti? Šta ako je najskuplje vino na listi zapravo čuvena etiketa koju skoro niko ne kupuje, ali se tu nalazi radi održanja renomea restorana? Ili je cijena nerazumno visoka, jer je vino zapravo odavno prošlo svoj zenit?