Privatizacija radnike bjelopoljskih preduzeća dovela do prosjačkog štapa

Danas je sve još tmurnije i beznadežnije. Nema skoro nijedne firme, izuzev Mesoprometa Franca, da radi kako to dolikuje trećem gradu po veličini u Crnoj Gori.

Od zarada svih zaposlenih gradilo se, kako ističe jedan od prvih radnika "Vunka" Dragan Šćepanović, danas penzioner, i čitavo Bijelo Polje živjelo boljim životom.

- Prodavnice su bile pune, a platežna moć na visokom nivou. Kafane i svi lokali bili su prepuni. Prije dvije decenije i više slivala se armija radnika iz industrijske zone u Nedaksuima. Desetak fabrika su radile punom parom. Danas su to fabrike sa zamandaljenim vratima, gdje je ovim nakaradnim privatizacijama radnik doveden na ivicu egzistencije. Hale zvrje prazne, i ima nešto preko hiljadu stvarno uposlenih u ovdašnjoj privredi. Da nije Mesoprometa taj broj bi bio potpuno zanemarljiv - kaže on.

- Štrajkovi i protesti su bili prisutni svakog dana i radnici koji su došli do bijede tražili su svoja izgubljena prava iz radnog odnosa. Onda je i to zamrlo - ističe Krgović dodajući da je u međuvremenu veliki broj tadašnjih radnika otišao na onaj svijet ne ostvarivši sa svojim porodicama ni elementarna prava.

- Pravi primjer kako nije trebalo raditi je ovaj nekadašnji tekstilni gigant. Bilo je nekad blizu tri hiljade zaposlenih. Gradili smo Bijelo Polje. U međuvremeno bile licitacije jedna za drugom. Mašine rasprodate u bescjenje. Ono što je ostalo ruinirano i propadalo. U međuvremenu je "Vunarski" prodat ali sve izgleda kao ranije. Još se ništa tu ne dešava - kaže Milosav Kojović, jedan od prvih radnika "Vunarskog kombinata", dodajući da je uništena privreda dovela i do iseljavanja, tako da Bijelo Polje više nije isti grad, otišao je ko je mogao i imao gdje da ode.

- Dobar primjer je i nekadašnja fabrika "Prva Petoljetka", koja je bila uspješna i radila jedina djelove za avione. Onda se dosjetiše i sve sravniše sa zemljom i napraviše trgovački centar - navodi Krgović, dodajući da je slična situacija i sa fabrikom "Imako" gdje su bili vrsni radnici i inženjeri.

Ljiljana Tomović kaže da je fabrika obuće "Beograd", pa kasnije nazvana "Mladost" imala skoro 300 radnika.

- I živjelo se dobro. Uništiše i nas i fabriku. Nema je odavno. U korov zarasla, samo što se nije urušila – istakla je ona.

A jesen i školska godina dolaze, brzo će i zima i potreba za ogrevom, pritisla muka i besparica i steže li steže.

- Najviše oko srca zbog problema koje ima armija nekadašnjih radnika u industrijskoj zoni, kojom se Bijelo Polje ne tako davno dičilo – poručuju bivši radnici.

U Bijelom Polju nekada je bilo 17 fabrika, koje su zapošljavale oko 12.000 radnika, od kojih je samo 1.900 radilo u administraciji. Nakon zatvaranja, od regionalnog industrijskog centra Bijelo Polje postalo je grad iz kog stanovništvo uglavnom bježi. Prema nekim podacima, u realnom sektoru ovog grada na sjeveru sada je uposleno oko hiljadu ljudi.

Sve u svemu sumorna slika, s obzirom na probleme, zaključane kapije, broj siromašnih i gladnih…Tuga, očaj, beznađe, izgubljeni pogledi, prosjačenje, zaduživanje, veresija… prisutni su na svakom koraku, kažu bivši radnici bjelopoljskih preduzeća.