Serbia Edition
Serbische Ausgabe
Izdanje BiH
Izdanje Crna Gora
Vijesti
Daria Lorenci Flatz, glumica: Sarajka u vrhu hrvatskog teatra
Subota, 10.03.2012.
08:20
Komentari
Daria Lorenci Flatz rođena je kao kao Darija Saltagić 13. travnja 1976. u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu. Maturirala u IV. općoj gimnaziji u Zagrebu. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala je 1995. godine u klasi profesorice Neve Rošić, a diplomirala 1999. godine.
1992. godine zbog ratnih okolnosti u rodnom gradu seli u Zagreb. Iako Akademiju dramske umjetnosti upisuje u drugom pokušaju, jedna je od najnagrađivanijih hrvatskih kazališnih, filmskih i televizijskih glumica. Svoju karijeru započinje u kazalištu nastupajući u nezavisnim kazališnim kućama kao što su Teatar Exit i Teatar ITD gdje ostvaruje mnoštvo uloga za koje je redovito dobivala odlične kritike, te brojne nagrade kao što su Nagrada hrvatskog glumišta, Zlatni smijeh, Veljko Maričić, Nagrada festivala glumca, Marul, Nagrada festivala Zlatni lav itd. 2008. postaje članica ansambla GK Trešnja.
1997. se prvi put udaje. Od onda nosi prezime Lorenci, koje je zadržala i nakon rastave tri godine poslije.
Filmski debi ostvaruje 2003. u filmu Zvonimira Jurića, "Onaj koji će ostati neprimjećen". Ipak, ulogu koja će ju obilježiti igra godinu dana kasnije u hvaljenom filmu Ognjena Sviličića, "Oprosti za kung fu". Riječ je o ulozi djevojke iz Zagore koja ostaje trudna te se iz Njemačke vraća svojim konzervativnim roditeljima. Za tu ulogu je dobila Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu na festivalu u Puli, a film je prikazan na dvadesetak inozemnih festivala.
Već ju je 2005. u velikoj anketi filmskih profesionalaca i kritičara hrvatski filmski časopis Hollywood svrstao u 20 najboljih hrvatskih filmskih glumica svih vremena.
Nakon velikog uspjeha filma "Oprosti za kung fu" igra manje uloge u uspješnim filmovima "Sve džaba" Antonia Nuića i "Armin" Ognjena Sviličića. Glavne uloge igra u filmovima "Teško je biti fin" Srđana Vuletića, "Iza stakla" Zrinka Ogreste i "Neka ostane među nama" Rajka Grlića. Slijede brojne uloge u mnogim hrvatskim filmovima.
Godine 2008. se udala za slovenskog redatelja Emila Flatza.
Časopis Globus ju je u svibnju 2010. u velikom tematu posvećenom novim hrvatskim filmskim glumcima proglasio jednom od predvodnica vrlo uspješne generacije hrvatskih filmskih glumica koje su se na početku 21. stoljeća potvrdile kao skupina najtalentiranijih i najzaposlenijih u regiji (uz Jadranku Đokić, Zrinku Cvitešić, Leonu Paraminski, Natašu Janjić i Mariju Škaričić.)
2011. godine briljira u naslovnoj ulozi Marije Jurić Zagorke u predstavi Zagorka Ivice Boban i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u sklopu njihove jubilarne 150. sezone. Iako je predstava dobila loše kritike, svi su bili oduševljeni njenom interpretacijom naslovne junakinje. U rujnu 2011. godine postala je članica drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Jeste li sportski tip?
– Jesam, cijeli se život bavim sportom, prije svega plesom koji je moja prva ljubav. Da nisam uspjela upisati glumu, bila bih plesačica! Trenirala sam akrobatski rock’n’roll i atletiku, a kao mala išla sam na klasični balet, no nisam imala nijednu predispoziciju za balerinu pa sam iz baleta imala dvojku. Moj veliki ovnovski ego to nije mogao podnijeti pa sam prestala ići, zbog čega mi je danas žao jer sam kasnije, kad sam se bavila suvremenim plesom, shvatila da je klasični ples kao osnova velika pomoć kod bilo koje plesne tehnike.
Zbog čega je ljubav prema glumi prevladala?
– Imala sam jak osjećaj da se želim izraziti, a to sam u potpunosti mogla samo kroz glumu. Taman kad sam se odlučila s majkom odseliti u Antwerpen, upala sam na Akademiju u Zagrebu iz drugog pokušaja. Sve što sam proživjela tijekom rata u Bosni toliko me je sludilo, boljelo i užasavalo, da sam imala osjećaj kako mogu funkcionirati i živjeti jedino tako da kroz neke tekstove tu bol dajem van ili da se idem nekamo liječiti, ali nisam imala novca za privatnog psihijatra. Tako mi je gluma bila poput terapije. Bilo bi lijepo jednom prerasti terapiju i postati pravi umjetnik. Nadam se da sam na najboljem putu za to.
Gdje držite brojne osvojene nagrade među kojima je i Zlatna arena?
– Na ormaru u dječjoj sobi, gdje se gotovo i ne vide i s kojega ne mogu pasti. Teške su i glomazne pa ih još ne mogu rasporediti po kući, još nije sigurno, da se djeca ne udare.
Koje ste promjene doživjeli u sebi otkako ste postali majka?
– U nekim sam segmentima odrasla jer jednostavno nemaš izbora. S druge sam strane postala ranjivija i osjećajnija i prema drugima i prema sebi. Spustila sam se na zemlju. Ne znam ništa teže, napornije i zahtjevnije od toga da imaš djecu. To je toliko složeno i zahvaća vas na svim razinama te stavlja u rubnu situaciju - ne spavaš, zapravo ni jedne sekunde nemaš ni svoje volje ni svog prostora. Netko ti kaže “pa sad lezi, sad se možeš odmoriti”, a tebi se baš sad ne leži, ali to onda platiš za dva sata kad ti se spava, a djeca su ustala. To su izazovi koje ti nitko ne može prepričati i situacije u kojima moraš rasti jer ćeš se inače baciti pod prozor od umora! S druge strane, to je toliko prekrasno, pogotovo kad prođe najnaporniji period, koji kod blizanaca traje malo dulje. Sad mi je toliko divno da bih imala desetero djece!
Danas i ja mogu reći da nema ništa ljepše od majčinstva, a do prije tri mjeseca mislila sam da sam luda ili da mi nešto fali jer bih slušala druge majke kako to govore, a meni to nikako nije bilo najljepše, nego najteže. Promjeni je vjerojatno pridonijelo i to što sam počela spavati. Ponovno sam došla do neke svoje snage i pameti pa više ne bauljam kao poluzombi jer mi pola glave ne radi od nedostatka sna.
Desetero djece? Onda sigurno vrlo brzo planirate iduće!
– Ma to se šalim! Samo ljudi koji nemaju nijedno dijete mogu reći da žele desetero. Mislim da nećemo imati više djece.
Ali, eto, jednim ste ‘udarcem’ riješili dvoje djece.
– Moj bi muž na to rekao: jednim udarcem dva roditelja!
Koliko vam suprug Emil pomaže u brizi oko sinova Frana i Maka?
– Prvu mi je godinu puno pomagao jer je bio promijenio posao, dobio otpremninu i mogao je biti sa mnom doma, što me je spasilo. Pomagala nam je i jedna gospođa osam sati dnevno pa nam je i to dalo snage da izdržimo. No, kad smo i on i ja počeli raditi godinu dana nakon rođenja sinova, postalo je naporno. Mene bi izmorile probe, a Emil mi nije mogao toliko pomagati kao prije jer je i on radio. Kad se sjetim onog dizanja naizmjence po noći, a ujutro moraš na posao... Ali i dalje mi je velika podrška i zbog toga sam sretna.
Kako ste upoznali supruga Emila Flatza?
– Preko prijatelja, on je mene znao prije nego ja njega jer me gledao u predstavi. Bili smo znanci dugo godina prije nego što smo prohodali. U vezi smo bili kratko, samo tri mjeseca, i ja sam već ostala trudna, što i nije tako loše jer smo jako željni jedno drugog i stalno se čujemo. Kad god možemo, bilo da sinove čuva dadilja, moja ili Emilova mama, trudimo se izdvojiti vrijeme samo za nas dvoje.
Kako provodite te trenutke?
– Odemo na piće ili nešto pojesti, neko fino varivo, kolače... To je vrijeme za nas u kojem nema pritisaka i zahtjeva. Naša pomoćnica uskoči i oko kuhanja, tako da navečer, kad djecu stavim spavati, imam vremena za sebe, ne moram odmah ići peglati ili kuhati za sutra. Znam da mnogi ljudi nemaju tu mogućnost, ali mnogima pomažu bake i djedovi. Emilova mama još radi, a moja živi u Belgiji.
U kakvim ste odnosima s bivšim suprugom, slovenskim redateljem Jernejem Lorencijem?
– U dobrim smo odnosima. Rijetko se viđamo jer on živi u Sloveniji, ali kad su neka gostovanja, posjećujemo se na predstavama, no to su rijetki kontakti.
Prvi put udali ste se sa 21 godinom i poslije ste rekli da je taj brak bio mladenačka ludost. Znači li to i pogreška?
– Kad kažem da je bio ludost, ne želim omalovažiti taj događaj, ali mislim da je bio upravo to. Kad je čovjek mlad, žuri se probati sve. Danas drugačije gledam na brak, taj čin vezivanja stavljanjem potpisa na papir. Brak zvuči pompozno. Ja sam se zabavljala s čovjekom pet godina i razišla! U toj vezi ne vidim veću težinu od veze u kojoj sam bila poslije i koja nije bila obilježena papirom. Drugi put sam se udala zato što imamo dvoje djece i zato što sam željela imati isto prezime kao oni.
Koje su vaše najveće vrline, a koje mane?
– Mane su mi temperamentnost, impulzivnost i preosjetljivost. Trudim se nadrasti ih zato što mi donose probleme u životu. Kad me prođe moja furija, za pet minuta mogu misliti drukčije i ne gledati na to tako strašno, a u trenutku te moje temperature stvari mi znaju izgledati predimenzionirano. Vrline su mi srčanost, prodornost i direktnost. Uvijek sam izravna i nikad ne kalkuliram. Ako sam pribrana, ako nisam preplavljena emocijama, to je kvalitetna osobina i puno toga rješava.
Na filmu i u kazalištu ima vas dosta, ali rijetko glumite u serijama. Priželjkujete li više televizijskih uloga?
– Jako bih voljela snimati serije, dramske ili sitcom, i žao mi je što ih se ne snima više. U sapunicama mi nikad nisu nudili uloge, to ni nije nešto što priželjkujem. Sigurno bih razmislila da se radi o dobrom novcu ili zanimljivoj ekipi.
Koliko je fizička ljepota važna za uspjeh u glumačkom svijetu?
– Koliko je izgled bitan, toliko i nije. Neke su stvari lakše kad si sazdan po nekim kanonima ljepote. I ja sam prolazila fazu kad sam se pitala jesam li lijepa, ali kad sve zbrojim, dobila sam sve uloge koje sam željela. Shvatila sam da izgledam točno onako kako trebam izgledati, u skladu sa svojom nutrinom koja ima određene potrebe. Meryl Streep nije tipična ljepotica, ali je fantastična glumica koja je opstala u Hollywoodu sve te godine.
Osim što zajedno glumite u “Ljudožderu”, s Reneom Bitorajcem poslovno ste vezani i preko njegove Male akademije u kojoj ste voditeljica grupama djece od sedam do 12 godina. Je li vam to prvo pedagoško iskustvo?
– Nije, to je nastavak mog interesa za pedagogijom. Sa 27 godina postala sam asistentica na Odsjeku glume na zagrebačkoj ADU, predavala sam četiri godine, ali tad sam još možda bila premlada za podučavanje.
Prepoznajete li u Reneovoj akademiji velike glumačke talente?
– Više uočavam razlike u osobnosti i karakteru jer su oni još mali i zaigrani. Trudim se ne izdvajati ih i ne razlikovati jer želim da svako dijete dobije svoj prostor. Najbitnije je da svatko od njih dobije mogućnost da se izrazi i da se razvije, a tko je nadaren za glumu u njihovoj dobi, nije bitno.
eKapija.ba/vecernji.hr
Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"
Akademija dramske umjetnosti Zagreb
Teatar EXIT u.o. Zagreb
Teatar & TD Zagreb
HRVATSKO DRUŠTVO DRAMSKIH UMJETNIKA Zagreb
Gradsko Satiričko kazalište Kerempuh Zagreb
HKD Teatar Rijeka
Gradsko kazalište Trešnja Zagreb
J.U. Pula Film Festival Pula
EPH media d.o.o. Zagreb
MALA AKADEMIJA Zagreb