Sir trapist iz samostana "Marija Zvijezda" kod Banja Luke obilazi svjetske trpeze

(Foto: Livac-zz.com)

Sir trapist jedan je od rijetkih banjolučkih brendova koji se kvalitetom uspio probiti na inostrana tržišta i tamo osvojiti nepca mnogih sladokusaca.

Još jednu potvrdu kvalitetu i bogatoj tradiciji trapista dao je princ Albert Drugi od Monaka kada je prilikom nedavne posjete Banjoj Luci obišao prostorije samostana i upisao se u knjigu posjeta. On je na poklon dobio sir koji se proizvodi u samostanu, trapistički liker i banjolučko pivo.

Međutim, ovaj samostan, u kojem se smjenjuje red molitve i red vrijednog rada, nije poznat samo po siru, već i po bogatoj istoriji i ostavštini budućim generacijama.

- Trapisti su inače jedan od najstrožih monaških redova, čitav naš život je posvećen Bogu i mi živimo prema geslu svetog Benedikta: "Moli i radi". Izolovani od drugih, trapisti se mole, čitaju, krče šume, siju nove vrste žitarica, sade voće i vinovu lozu, bave se stočarstvom, zanatstvom, proučavaju i prepisiju stare rukopise, bave se istorijom, numizmatikom, prirodnim naukama i pjesništvom - rekao je za "Nezavisne" Zvonko Topić , župni vikar.

Samostan "Marija Zvijezda" bio je jedini u Bosni i Hercegovini i jedan od dva trapistička samostana u bivšoj Jugoslaviji. Utemeljio ga je Franz Pfaner u drugoj polovini 19. vijeka. Godine 1869. grupa monaha iz njemačke opatije Mariavald došla je u Banja Luku i osnovala trapistički manastir "Marija Zvijezda".

Od skromnih početaka, male brvnare gdje su bili smješteni i jedne sušare namijenjene za sušenje šljiva trapisti svojim radom i trudom postaju najvažniji zajednica u okolini.

- Do prije Prvog svjetskog rata, brojna trapistička zajednica od preko 200 članova aktivno je djelovala kako na kulturnom tako i na drugim područjima. Napravili su poznatu pivaru, štampariju, siranu, prvu privatnu hidrocentralu koja je kasnije osvijetlila prvu sijalicu u Banjoj Luci, držali zanatske škole. Kroz istoriju u sklopu samostana je bilo i sirotište koje je prihvatilo i spasilo na stotine djece, koja su kod nas išla u školu, naučila određene zanate i nakon toga sa alatom koji su dobijala od monaha odlazila te mogla da rade, zarađuju i osnuju porodicu - navodi Topić.

Značaj reda trapista za grad i okolinu, kako ističe, nije samo u tome šta su sve izgradili i ostavili sljedećim generacijama, već i tome što su prilikom izgradnje građevina i proizvodnje različitih proizvoda povezali lokalno stanovništvo koje je radilo na njihovim imanjima i od koga su kasnije otkupljivali voće, povrće i žitarice.

Godinama samostansko groblje postaje sve veće, a monaške odaje sve tiše, pa od nekadašnjeg broja od preko 200 članova, samostan, istina dosta manji i bez najvećeg dijela proizvodnih pogona, drže u životu dva čovjeka, braća Tomislav i Zvonko Topić.

Originalni recept za sir trapist je tajna, a tradicija proizvodnje, pokrenuta 1882, 1996. godine bila je prekinuta. Te godine je umro Mohor, jedini monah koji je znao recept. Nastavljena je 2008. kada je pater Tomislav otišao u Francusku, naučio recept i preuzeo proces proizvodnje.

- Dosta toga je ovaj samostan preživio, težak i mukotrpan rad osnivača, pa nacionalizaciju zemlje i pivare poslije Drugog svjetskog rata, nakon čega smo pretrpjeli štetu u razornom zemljotresu 1969. godine, ali smo opet uz božju volju, rad i trud opstali. Eto, na kraju, od svih poslova kojima su se bavili trapisti do danas je ostala jedino proizvodnja sira, i to smo zbog teške finansijske situacije kao i zbog iznenadne smrti brata Mohora, jedinog monaha koji je znao recept, 1996. godine morali prekinuti, pa smo proizvodnju sira jedva uspjeli ponovo pokrenuti - priča Topić.