Zelene tarife: Šta su i zbog čega su važne?

Zelene tarife su za sada jedino rješenje da se izjednače uslovi između zemalja sa različitim opredeljenjima za smanjenje CO2.

Smanjenje emisija ugljen-dioksida dovodi do troškova za neke industrije, posebno one koje se trenutno u velikoj mjeri oslanjaju na fosilna goriva, kao što je proizvodnja čelika, ili koje emituju CO2 kao dio svojih procesa proizvodnje, kao što je proizvodnja cementa i betona.

Ovo stavlja vlade koje su se obavezale da će smanjiti emisije gasova staklene bašte pred velikim ispitom i pred dilemu.

Pitanje sa kojim se suočavaju je kako da smanje ugljen-dioksid, a da svoje industrije ne dovedu u nepovoljan položaj u globalnoj ekonomiji. Ako jedna vlada prisili svoju tešku industriju da smanji CO2, a druga ne, kompanije u zemlji sa labavim propisima moći će da "poklope" one u zemljama koje imaju stroge zelene politike jeftinijim proizvodima. Ovo može značiti prelazak korporacija u zemlje koje zaostaju sa zelenim politikama kako bi imale koristi od nižih cijena, što je proces poznat kao "curenje" ugljen-dioksida.

To, takođe, može značiti da se jeftinija roba prodaje u većem broju, emitujući više CO2 u procesu, tako da nema ukupnog smanjenja CO2 koji ide u atmosferu, dok industrije u "čistijim" zemljama trpe stroge penale, dok nema koristi za životnu sredinu.

Vlade ovaj problem mogu spriječiti nametanjem troškova ili drugih prepreka uvozu proizvoda nastalih korišćenjem fosilnih goriva. Ovi trgovinski propisi su poznati kao granični porezi na CO2, mehanizmi za prilagođavanje granice ugljenika (CBAM) ili zelene tarife.

Svrha Mehanizma za prekogranično prilagođavanje CO2 (CBAM) je da spriječi "curenje" CO2 i podstakne dekarbonizaciju. Stoga su brojne mjere usmjerene i ka zemljama koje nisu članice EU, poput Zapadnog Balkana, da se prilagode sistemu.

Veoma brzo se očekuju briselski propisi na osnovu kojih bi uvoz određenih proizvoda, kao što su čelik, aluminijum ili hemikalije, bili podložni porezima koji bi podigli cijenu uvoza, stvarajući jednake uslove između zemalja u kojima industrije podliježu propisima o CO2 i onih u kojima to nije slučaj.

Bilo bi mnogo jednostavnije imati globalnu cijenu ugljenika, koja bi se naplaćivala svim kompanijama po toni CO2 proizvedenog kao rezultat njihovog poslovanja. Ipak, diskusije o globalnoj cijeni ugljenika traju najmanje dvije decenije, ali bez rezultata, a svijet više nema vremena da čeka savršeno rješenje. Naučnici kažu da moramo da prepolovimo emisije u narednoj deceniji da bismo ostali unutar granice od 1,5 stepeni Celzijusa zagrijavanja planete. To znači da vlade moraju djelovati sada, a mnogi vide CBAM kao najefikasniji način.

EU je prekjuče napravila prve korake ka CBAM-u, odlučivši da postavi zahtjeve za izvještavanje o emisijama ugljenika na sektore uključujući gvožđe i čelik, cement, đubriva, aluminijum, električnu energiju i vodonik. Ako još uvijek privremeni dogovor bude usvojen, probna faza će početi od sljedećeg oktobra.

zelene tarife

emisija CO2

smanjenje ugljen dioksida

nametanje troškova

proizvodi nastali korišćenjem fosilnih goriva

trgovinski propisi

granični porezi